Preskoči na glavni sadržaj

Stanko Lasić: O (našem) odnosu prema NDH



Nezavisnu Državu Hrvatsku smatram jednom od najvećih tragedija u povijesti hrvatskog i srpskog naroda.

Uzalud tražim u sjećanju svog naroda razdoblje koje bi se moglo mjeriti s onim što su mu donijeli Pavelić i njegova družba. Odgovornost za tu tragediju pada, naravno, na ustaško vodstvo, ali ja se neću skrivati iza te lake ispričnice. Odbijam je, premda sam od mladih dana bio na drugoj obali i premda je cijela naša obitelj odmah pristala uz one koji su se borili protiv novih vlastodržaca. Mogao bih, dakle, dignuti ruke od ustaških zločinaca i reći da ne spadaju u hrvatski narod i da im je hrvatski narod presudio kako treba proglasivši ih izdajicama i ubojicama. Kad bih tako postupio,vratio bih se lakoj antitetičnosti (mi vs oni) koja je potpuno normalna na površini političke povijesti, ali ništa ne rješava u dubini duha jednog naroda, u njegovoj svijesti i savjesti.

Nijedan se narod ne može dovinuti do potpunije svijesti o sebi ako sebe stalno dijeli na pravednike i zločince pa zločince izbacuje iz svoje utrobe kao loše probavljenu hranu i jedino pravednike ubraja u svoje nacionalno biće. To je opasno motrište koje najčešće svršava u mitskoj idili a ta je za milimetar udaljena od krvi koja teče u ime naroda. Bit će još mnogo riječi i tome u ovom poglavlju i čitalac će malo-pomalo saznavati da je moje motrište vrlo daleko od te idilične slike. Naša je najnovija povijest tako tragična i brza, ispunjena nepredvidivim događajima i obratima da je čovjek postao neosjetljiv na brojne paradokse i nepravde. Najteže je priznati samome sebi da tvoj narod nije ono što (u svojim pjesmama i sa svojim guslama) tvrdi da jest, nego da je svaki narod, pa tako i tvoj, pored niza divnih osobina koje ga krase i jedno biće puno paradoksa i kontradikcija koje valja razumjeti i živjeti, a ne zažmiriti i povjerovati u snove. Još sam bio u kolijevci a oko mene je tutnjila pjesma tada još živom narodnom vođi. Govorila je ono isto što su nakon toga govorile sve pjesme koje su slavile brojne narodne vođe kao ljude koji su garancija narodne slobode, jer dok se takav čovjek ,,ovom zemljom kreće, narod nikom robovati neće''. Takve pjesme i njima adekvatni mitinzi stoje iza mene, stoje ispred mene. Oni me bolje od ičega upozoravaju da budem oprezan i da ne odustajem od spoznaje koja je bolna ali istinita:nijedan narod nije samo žarište kulture i ljepote, svaki je narod uza sav svoj stvaralački duh istodobno samoživa zvijer koja urla, napada razara, ubija, pali i uništava. Kakvu strašnu misao izričem kada kažem da su nacije genocidni (kolektivni) individuumi i da nema nacije koja i taj duh u sebi ne sadržava. Neka se nijedan narod na svijetu ne udari prerano u prsa i kaže da on nije genocidni narod: ako to doista dosada nije bio, razlog je samo u tome što nije imao prilike to biti i postati. Ako je ova teorija točna, tada je svijest o tom zločinačkom (potencijalnom i stvarnom) biću preduvjet nacionalne svijesti i istinske samospoznaje. To drugim riječima znači da se nacija približava svojoj zrelosti i samosvijesti jedino ako se usudi vidjeti cjelinu svoje povijesti i preuzeti tu cjelinu na svoja leđa, a ne samo one svijetle trenutke u kojima je trijumfirala dobrota. Nema ništa teže, nema ništa plemenitije nego razarati u sebi idilu svoje ,,narodne povjesnice'' i gledati hrabro u sve što se zbilo, pokušati razumjeti. Površni suci tu su najopasniji učitelji.

Nijemac koji sebe identificira s malobrojnom antinacističkom emigracijom a odbija da sebe vidi u Hitleru neće nikada shvatiti što se to s njegovim velikim narodom dogodilo u onom petnaestogodišnjem ludilu. Još gore: nacizam će ostati latentan i skriven u njegovom duhu; bahatost se može javiti sutra. Židov, koji živi jedino s onim kosturima iz Auschwitza a nikada ne patrolira tenkom po Cisjordaniji, ne zna i ne želi znati da nema naroda koji bi bio samo žrtveno janje i ništa drugo. Još gore:on svoje patroliranje po Cisjordaniji može opravdavati onim kosturima iz Auschwitza i tako počiniti smrtni grijeh oholosti. Hrvat koji ponosno maše svojom Komunističkom partijom Hrvatske što je počela i dobila borbu protiv Nezavisne Države Hrvatske, a ne vidi da je i Pavelić bio Hrvat, rođen iz hrvatske povijesti, iz njedara hrvatskog naroda, taj će Hrvat steći legitimaciju antifašista i pravednika koja će mu služiti kao propusnica u sukobu s drugim pravednicima, ali mu neće služiti kao lampaš u traganju po tamnoj strani svog duha. Još gore: on će misliti da je jednom zauvijek iščupao zlo iz svog bića i time će upasti u najveću nesreću koja mu se mogla dogoditi a zove se pravedničko sljepilo.

Naša jpozicija suprotna tom sljepilu. Ona odbija manihejsku antitezu pa ja ne kažem: Ja nisam Pavelić, niti kažem: Ja jesam Pavelić, nego kažem: Ja nisam Pavelić, premda to dijelom i jesam. Mi bismo, dakako, najradije postali ona živa Ivšićeva voda ,,sama/u šutnji, sa žalosnim šljunkom/ voda/ tihim odlaskom valova/.../do blage tame/školjeva.'' koja je toliko smetala endehaškim glavešinama da su je zabranili zajedno s njezinim Nacisom. Nama ta sreća nije dana pa ne trajemo u šutnji sa žalosnim šljunkom, nego trajemo u dijalogu s onima koji su svojim glomaznim stopalima gazili po vodi i punili je krvlju. Mi ne odbacujemo njihov grijeh kao nešto što nam je potpuno strano, nego ga preuzimamo na sebe da bismo ga temeljitije spoznali i radikalno savladali. 

Nemojte se diviti našoj velikodušnosti, jer mi ne znamo da li je to velikodušnost ili sebičnost. Znamo jedino da bez takvog odnosa prema zlu ono raste, a mi bivamo sve manji. Naš je odnos prema Paveliću i Endehaziji sličan odnosu što smo ga imali prema totalitarnoj staljinističkoj svijesti. Sastoji se od dvostruke negacije.

Prvo. Ustaštvo negiramo i kao ideologiju, i kao pokret, i kao državu jer je ono na suprotnoj strani od svega onoga što smatramo vrijednim i dostojnim hrvatskog naroda. Ono je pogazilo osnovna načela liberalne demokracije - od poštivanja ljudske ličnosti preko priznanja jednakosti svih naroda do afirmiranja slobode kao temelja društva. Ta je varijanta esencijalizma obogotvorila Narod i postala kobna u času kad se hrvatski narod našao suočen s okupacijom koju su mu željeli predstaviti kao oslobođenje. Sve krvave posljedice što su proizašle iz Ustaških načela mogu se mjeriti s najvećim zločincima u povijesti ljudskog roda. S tim teoretskim i praktičnim esencijalizmom mi nemamo i ne želimo imati ništa zajedničko. Zaključimo da je naša prva i osnovna negacija direktna ili eksteriorna negacija jer mi sebe u njoj postavljamo kao antitezu ustaštva.

Drugo. Udaljivši ustaštvo od nas kao nešto što je izvan nas, mi ne generaliziramo eksterironu negaciju i ne kažemo da smo mi hrvatski narod, a da Pavelić to nije. Upravo nas ovo ustručavanje od generalizacije primorava na jednu dublju negaciju, onu koju zovemo radikalna ili interiorna negacija. Ako nismo samo mi hrvatski narod, nego je to i Pavelić, tada to znači da smo dio jedne cjeline u kojem je zlo zvano Pavelić stvarno i moguće. Vidimo u kakav nas ponor vodi odustajanje od čiste antiteze. Zlo, koje smo eksterirono negirali, postaje implicitno dijelom našeg bića jer smo i mi i ono dijelovi jednog jedinstvenog organizma, hrvatskog naroda. Da bih se toga zla doista oslobodio, ja moram uči u njega, osluškivati sve njegove glasove, saživjeti se s njegovim karakterom, razumjeti odakle je došlo i kakva mu je snaga. Još gore, moram prihvatiti ono najgore; to je zlo dio mog bića, ja sam i Pavelić, i Pavelić je hrvatstvo.  Kao što rekoh, nisam siguran da li je to velikodušnost ili sebičnost: mi velikodupno preuzimamo tuži grijeh, ali zato da bismo sebe očuvali. Jedno je izvan sumnje. Čim je čovjek pristao na ovakvu temeljitu samozataju (na interiornu negaciju) podredivši sebe cjelini svog nacionalnog bića, on je pristao na svoju nesreću, izgubio nevinost i prostodušnost. Više nikada neće vidjeti ni sebe ni svoj narod isključivo u slavi lipanjskih kresova. Zlo je postalo sastavnim dijelom nacionalne sudbine, lipanjski kresovi se gase da bi ustupili mjesto tjeskobi.

Iz: Krležologija, Miroslav Krleža i Nezavisna Država Hrvatska, Globus, Zagreb, 1989.